Etoxydiglycol

Samoća je svaku misao zatvorila u nedefinisan oblik.

Tišina je slomila tamu.

U kasne sate,nemirni plamen svijeće prošao je kroz odsutni pogled.

Neko je uplovio u krv jednog sanjarskog života.

Dok je vrijeme držalo u okovima Knjigu praznih listova,Zla ruka vodila je Nijemog u mrak,gdje tišina završava krikom smrti...

Ne znam da li je bio svetac,ali je postao junak;
često je oličeni demon,ali sa privlačnim oreolom palog anđela.

Patološki zločinac koji u krvi nosi hiljadu i jednu žudnju,
nepoznatu i neodgonetnutu,ali koja se najmoćnije stišavala
divljanjem bez granica i smrću što mora imati sva mračna obilježja
savršene teatralnosti.
Nosilac istinske vizije onoga što želi biti.

Pogledom,što kao mač siječe tvoje riječi,liječio je bolesne umove i zahrđala srca.
Iz svoje ruke,što se grči u olovnu pesnicu na svaki tvoj dodir,žednima je da piju davao.
Iz svojih usta,iz kojih sijeva riječ kao munja jasna koja može da te u sekundi sahrani,
gladne je hranio.

Sluge laži i tame pokušali su mu oči oslijepiti,ruke mu odsjeći i usta zašiti...

...nisu uspjeli...

Svojom šutnjom postao je personifikacija požude za osvetom,
apokaliptička misao za svoje neprijatelje,
odjek šizofreničkog shvatanja svijeta.

Postao je tajna ogrnuta trnovitim plaštom...

Koračaš ulicom koju magla guta.
Daviš se mislima koje su ti silom nametnute.U glavi ti odzvanjaju riječi,glasovi hiljade ljudi...
Zatvaraš oči,paranoično ruke kroz kosu provlačiš...Da prestanu,vrištš...

Vjetar nosi slijepu tišinu,nalazi put u tami,ali ti se gubiš...

Trčiš...Glasovi u tvojoj glavi i dalje nepodnošljivo odzvanjaju.
Staješ...Razgledaš,ali samo crno lišće kako treperi na drveću vidiš.
Sopstvena sjena te jede,zatvorila te u svoj oblik.

Moliš..."Vrati se Pandora!Tvoj sanjar je ubio sunce.
Tvoja tišina spava sa mnom.Slijepa tišina protkana bolom.
A vi...,što držite kandže na ramenima našim,uspavajte svoj korak...,sklonite mi s lica ovaj mrak."

Ali...tijelo je već zatrovano.Srce je Njima servirano.

Zapali sjećanja koja te guše.
Molitve za spas ne izgovaraj,možda te kiša kajanja udavi.

Trebao si ranije misliti...

Jezivi šapati iz tame čulo sluha ti ližu:"Uvijek ćeš biti samo čovjek koji iskušenjima ne može da odoli"

I sada...prazan,paralizovan pogled ne želi ništa osim goruće tišine...

Mučiš se..
Dodiruješ otrovane usne svojim usnama
koje krvare zbog staklenih poljubaca.
Lediš osjećanja,jer te grli STRAH.Zatvaraš oči.
Dovodi te u stanje extaze,goriš u strasti utopljenoj u kalijev cijanid.
Liže tvoj vrat,miluje te prstima ostavljajući ožiljke na tvom,u fantaziju umotanom,tijelu.
Grčiš ruku i stežeš bijelu plahtu vodom uživanja pokvašenu.
Otvaraš oči...
Zaronila si mu u pogled i vidiš ono čega si svjesna...
Laže te!!

Dok tišina veže mrak,misli se talasaju poput uplašenih valova pred oluju.Tražiš onaj kutak mira što su ti ga problemi paučinom zamotali...Tamo te već dugo nema...Ne gori više svijeća na stoliću s papirom i mastilom.Mrak je....potpuni mrak.I dok se pitaš zašto još uvijek želiš mjesečinu osjetiti na svom vratu,umornom licu,...sat otkucava.Vrijeme ne čeka.Šta je isisalo dušu iz umjetnika,stvaraoca,što si nekad bio?Šta je presušilo rijeku kristalno zvonkih riječi?Šta te istjeralo iz tvog kutka mira?Problemi.Problemi čije ime ne znaš i to je ono najgore.To je ono što ti navlači maglu na horizont i tvoji brodovi puni snova lome se o skrivene stijene.Ali problemi postoje.Nisu fantomski,muče te.Da li je razlog tome tvoja veličina,stvaraoče?Kroz analizu riječi,shvatio si patnju drugih ljudi?

Tražiš vrijeme koje se uvuklo u sjenu tvojih tragova.
Otvaraš oči koje prekriva trnje pogrešne percepcije.

Nemoguće je pobjeći iz pitonskih ruku sumnje...
jer su te lagali.

Zemlja otvara vrata pijesku da iščezne u pješčani
sat što će ti ga potraga darovati,jer si nestrpljiv.

Sat će ti dati onaj koji želi da patiš.

Neodlučnost i odlaganje su najodaniji saveznici
vremenu koje ima moć da te uništi.

Foton na uglu traži svoj izvor,...ali on je već sad jako daleko,
mada...percepcija govori drugačije...

Znatiželja viri kroz špijunku zabranjenog.

Sat otkucava,dok ulicom klizi blato kojeg su kiše,
spirajući ljudske misli,donijele.

Nigdje nisi siguran.
Nikome ne vjeruj.

                JA MRZIM!!!

Voljeti je ...otkrivati smisao riječi koja znači TVOJE  ime... 

LJUBAV

Vrištiš...
 dok ti strah u osmijeh ulazi.

Daviš se bojama koje krv bola razmazuje.
Tražiš mjesto gdje u tvoje oči niko ne može da zaroni.

Dobijaš priznanje za glumu,
unakaženo lice se smije.
Bolesni um pod šminkom pulsira,
čeka da ga još neki aplauz razvije...